← Nazad na dnevnik
visinske pripreme

55 protiv 36 (prvi deo)

16. avgusta istrčala sam dužinu koju sam nazvala „kapitalnom”. Bila je to dužina koju nije ni trebalo da istrčim.

Kapitalna dužina
55,01km
Distance
4:54
Avg / km
406m
Vert
4:29:38
Moving time
156
Avg HR
55 protiv 36 (prvi deo)

Ovo je tekst o dva treninga. Dve dužine: onoj najboljoj i onoj najgoroj.

*

  1. avgusta istrčala sam dužinu koju sam nazvala „kapitalnom”. Bila je to dužina koju nije ni trebalo da istrčim.

Naime, u to vreme sam još bila na Kopaoniku, pa mi je Kris treninge uglavnom davao iz dana u dan, a ne iz nedelje u nedelju. Zbog naglog povećanja kilometraže bilo je neophodno da pratimo kako telo reaguje na napor. Međutim, bilo je izuzetaka. Tako mi je u sredu nagovestio dužinu za nedelju. Predlog je bio sledeći: 10 km lagano + 20–30 km malo jačim tempom i onda još 10 km lagano. Ukupno 40–50km.

Dan nakon toga sam se čula sa Vladišom. Za vikend dolazi na Kopaonik i ukoliko želim društvo – tu je da trči sa mnom. Kao da je predosetio da ću da trčim najteži trening! Presrećna, odmah sam mu izdeklamovala da može da trči sa mnom u subotu najlaganiji nedeljni trening ili u nedelju – kapitalac: 10 km lagano + 40 km jačim tempom + lagano. Ukupno 50–60 kilometara. Bila sam ushićena. Nisam primetila da sam pogrešno zapamtila ono što mi je Kris samo dan pre toga predložio. Verovatno nisam želela da primetim. Lud se ludom raduje i Vladiša pristaje.

Stiže nedelja. Poenta je bila da vežbam sve što ću raditi pre i tokom trke. Sat i po pre treninga jedem pet Ciabatta kriški hleba – neke sa veganskim namazom, neke sa kikiriki puterom.

Pored toga i jednu bananu. Pola sata pre popijem i jedan SiS gel. Nekoliko minuta pre sedam Vladiša dolazi do Konaka po mene i krećemo do znaka Hajdučke vode. Tamo su trkači markirali najravniji deo dužine 1200m. Plan je bio da trening trčimo tamo-vamo. Jeste dosadno, ali praktično. Praktično uvek pobeđuje. Ja sam ponela pola litra vode i 8 gelova. Vladiša se nije mogao načuditi da ću popiti samo toliko vode. On je na haubu poređao nekoliko flaša.

Prvih 10 km smo trčali tempom oko 5:25/km. Skroz lagano. Lepo smo se ispričali, da bismo se nakon toga 20 km lepo isćutali. Vladiši sam rekla sa želim da jače kilometre istrčim tempom 4:50-5:00/km. Ja dajem tempo, on prati. Međutim, u nekim trenucima smo se zaneli, pa su neki kilometri bili istrčani dosta brže, a većina bar malo brže.

„Ja pratim tebe”, reče Vladiša, dok sam ja u nekim trenucima pomislila da ja pratim njega.

„Da li da ti sipam moje vode?”, pitao me je pre nego što je krenuo nakon trideset zajedničkih kilometara. Rekla sam da ne treba. Nisam popila ni trećinu flašice. Nije toplo. Neće mi trebati. Nakon što smo se brzinski pozdravili, ja sam nastavila tamo gde sam stala. Još osam kilometara sam istrčala bez ikakvih poteškoća i osećala sam da sam ako ne skroz, a ono bar prilično sveža. Umor je počeo da me stiže tek na trideset osmom kilometru, odnosno dvadeset osmom brzom. Uz to, bilo mi je već dosta gelova. Mogu reći da je ukus kofeinskog cola gela nešto najodvratnije što sam popila. Drveće više nije pravilo hladovinu. Sunce je obasjavalo put i zagrevalo asfalt. Bila sam sve žednija i sve sam češće pila vodu. Mogla bih još dosta da držim tempo kojim sam trčala, samo da sam imala hladnu vodu. Negde na pedesetom kilometru sam razmišljala o tome kako bi bilo dobro kad bih mogla da se polijem hladnom vodom i držim led dok trčim.

Nakon jakih kilometara, bez problema sam držala tempo 5:20/km. U to vreme je tamo bio i Marko, sa kojim me je Kris upoznao i sa kime smo trčali neke treninge. Rekao mi je da izgledam skroz sveže. Tako sam se i osećala u nogama. Ali bila sam previše žedna. Na 53 km sam ostala bez vode, a na 55 km odlučila da je dovoljno. Nije imalo smisla mučiti sebe nakon toliko savršenih kilometara.

 

Ovaj trening sam nazvala kapitalnim jer je najveća dužina koju sam ikada istrčala na treningu. Tek nakon treninga, dok sam pisala nedeljni izveštaj, shvatila sam da nije trebalo da trčim 40 jakih kilometara. Odmah sam pisala Krisu i pomalo strepela da će pomisliti da ga namerno nisam poslušala i da je Oćko prevladao. No, on mi je samo rekao da je Emil Zatopek zbog greške u telegramu postao najbolji trkač svoga vremena, ostavši tako pri komentaru da je tih 40 km koje sam istrčala impresivno. Da sam nagazila još 2,2 km, imala bih maraton za 3 sata i 20 minuta na 1550 m nadmorske visine.

← Sve objave Podrži me →