Dvadeset drugog dana visinskih priprema počela je psihička kriza. Bio je to četvrtak, 13. august. Kris je otišao četiri dana pre toga. Dva dana sam trčala sama. Nikad mi nije bio problem da trčim sama. Čak sam i želela da, za promenu, budem sama sa sobom u toku trčanja. Međutim, sada mi je bilo teško. Dok je Kris bio tu, znala sam da se kreće u devet ujutru i šest uveče. Rutina. To mi odgovara. Neko me čeka. To me podstiče da ne razmišljam mnogo o treningu. Samo se pojavim. Ostalo je lako.
U petak sam se jedva naterala da siđem i istrčim tridesetak minuta. Takvo trčanje uglavnom ni ne osetim. Sada mi je bilo mrsko. Bila sam umorna. Nevoljna. Ni ubrzanja me nisu razdrmala i oraspoložila kako to obično bude dok ih trčim. Popodne sam pokušala da prevaziđem krizu uz pomoć muzike. Pomoglo je, ali tek nakon sedam kilometara trčanja. Pesma One way or another je u ovom slučaju bila okidač dobrog raspoloženja. Međutim, onda je raspoloženje opet palo, i trenutno je u padu.
Želim da podsetim sebe da ponekad moraju da se stisnu zubi, da se osećanja stave u drugi plan. Da, umorne su mi noge i otišla su mi četiri nokta. Da, nisam mogla da zaspim i teški su mi kapci. Da, ne juri mi se odmah na časove nakon trčanja i na trčanje nakon časova. Imam žuljeve od svakodnevnog pranja odeće na ruke. Ali. Ja sam ovo odabrala. Znala sam da neće biti lako.
Sutra je novi dan. Bilo bi lepo da se probudim puna elana i entuzijazma. No, nije neophodno.